Da u Crnoj Gori ima ljudi koji nijesu u stanju da odgovore osnovnim životnim potrebama ukazuje i stanovnici beranskog naselja Balabanda. Sve oni, uglavnom, muku muče kako da prežive, jer skoro niko od njih nije u radnom odnosu. Ističu da su zahvalni humanitarnim organizacijama koje su im prije petnaestak godina sagradile zgrade za stanovanje. Međutim, kako navode, prazni zidovi im ne ulivaju nadu da za njih dolazi neko bolje vrijeme. To potvrđuju i Arsenije Jovanović (54) i Slavoljub Vulević (48), koji preživljavaju od zarade koju dobiju za cijepanje drva. Navode da su prinuđeni da se bave ovim teškim poslom, iako su lošeg zdravstvenog stanja.
– Više sam gladan nego sit. Novca nemam da kupim ono najosnovnije. Zato sam prinuđen da cijepam drva po gradu i da narodu pružam neke druge usluge, kako bi skupio neku crkavicu za goli opstanak. Radim to iako sam često bolestan. Boli me to što na nas niko ne okreće glavu, ali, izgleda, po onoj narodnoj, „sirotinja i Bogu je teška” – ističe je Jovanović.
Podsjeća da je donedavno živio sa majkom koja je preminula poslije duže bolesti. Poslije toga, kako navodi, ostao je sam, bez ikakvih primanja, da se snalazi kako sam zna i umije.
– Istjerali su nas sa Kosova i uzeli nam stan. Uništili su i naša groblja. Tako smo se ja i majka igrom sudbine našli ovdje u Beranama. Majka je umrla od tuge i starosti, ostavljajući me samog. Sreća je samo što imam krov nad glavom koji su nam sagradili ljudi dobre volje, inače bih davno bio pokojni. Dobro je dok ima drva da se cijepa, jer poslije toga ostaje mi da sa ispruženom rukom čekam hoće li se neko smilovati i udijeliti mi neku milostinju – naglašava Jovanović.
Njegova životna ispovijest poklapa se sa pričom Slavoljuba Vulevića koji živi sa majkom od socijalne pomoći koja iznosi 60 eura. On ističe da im poseban problem predstavljaju visoki računi za utrošenu vodu i struju koje nijesu u stanju da izmire.
– Sigurno da se osjeća tužno čovjek koji je siromašan i bolestan i koji očekuje svakog trenutka da će mu isključe vodu i struju zbog neplaćenih računa. Svjestan sam da treba da platim potrošeno, ali mi ovdje prosto nemam odakle da izmirim nagomilane dugove. Niko od nas nije u radnom odnosu, jer mi izgleda nemamo pravo na rad. Zato sam prinuđen ovako bolestan da cijepam drva, pa dokle doguram – ističe Vulević.
On je kazao da su stanari sa Balasbande u nekoliko navrata od najviših državnih organa i domaćih i inostranih humanitarnih organizacija tražili pomoć predočavajući da se u njihovom naselju teško živi. Međutim, kako je naveo, od pomoći nema ništa.
– Godinama tražimo od domaće i međunarodne zajednica da nam obezbijede minimalne uslove za život i pravo na rad. Uporno pričamo da su ovdje ljudi gladni. Međutim, niko se iz institucija nije udostojio da nam pruže ruku pomoći i obezbijede humaniji život. Zato ih ponovo pozivamo da nam pomognu barem oko plaćanja naraslih računa – kazao je Vulević.
D.J.